Dobar dan želim
Senada je sa sigurne distance analizirala film u kojem je prije nekog vremena nosila glavnu ulogu. Naknadnom pameću je ustanovila, da je svojom lošom glumom napravila ogromnu štetu.
Na kraju je umjesto: “Sačekaj malo!” rekla “Taxi ti dolazi za dvije minute!”
U te dvije minute se više ništa nije dalo popraviti.
Senada je upravo sjedila sa čovjekom, kojega je nekada smatrala ljubavlju svoga života. Sve je izgledalo kao ispunjenje njenoga davnoga izbjegličkog sna. Ispred nje na stolu stajao je Schweps Bitter Lemon i šoljica kratkog espressa, kako je i sanjala, a on je pio produženu kafu sa mlijekom. Omršao, oćelavio, ostario. Razgovarali su o svojim sadašnjim životima, njenom u Sarajevu, njegovom u Kanadi i smijali se nekim starim uspomenama i novim ljudima koji ih sada okružuju. Razgovor je naizgled bio opušten, poput starih prijatelja, koji se dugo nisu vidjeli i koji pokušavaju nadigrati jedno drugo pričama kako im dobro ide.
Senada je spokojno sjedila često spustajući pogled ka svojim grudima, koje su iz gornje perspektive izgledale otkrivenije nego kada ih se gleda sa strane i potajno osluškivala svoje srce sa željom da još samo jednom malo glasnije zalupa. Umjesto toga, sve vrijeme se pitala šta je to tako divno ona nekada vidjela u ovom muškarcu koji joj sjedi preko puta i kako je to ona bila tako slijepa, da je u to vrijeme upravo njega držala za najšarmatnijeg i najduhovitijeg stvora na zemljinoj kugli. I on je izgledao posve ravnodušan. Sigurno se isto ovo pita i on, mislila je.
Ljubav je potrošna roba, i oni šarafi koje sa vremena na vrijeme zamjenimo sa nadom da će je učvrstiti, ne drže. Džaba.
- Jedan moj prijatelj u Torontu, porijeklom iz Sarajeva, otišao je vani kada je počeo rat i ostavio ženu da sačeka da se on snađe, pa da mu se pridruži. Nikad joj se više nije javio. Zamisli!
- I ti si mene isto tako.
- Šta?
- I ti si mene isto tako ostavio u Sarajevu i nisi se više nikada javio.
- Nemoj tako, odveo sam te tetki.
Eto rekla je, ali niti se osjećala nadmoćno, niti to više drži za važno. Ni on nije izgledao kao da mu je neprijatno. Mogla je nastaviti sa: “Da odveo si me, ali si rekao da ćeš i ti doći tamo…” ali nije osjećala nikakav poriv da nastavi. Oboje valjda u međuvremenu svjesni, da bi to dvoje djece od po dvadesetak godina sa dviju zaraćenih strana u sred rata svakako vrlo brzo sahranilo tu svoju ljubav, čak i da je bila vrijedna pokušaja.
Otkako mi se jedna Toyota mota po glavi, moj Polo se počeo čudno ponašati. Juče su mu otpale obje ratkape sa prednjih točkova. Jednu je na Aneksu uhvatio neki dedo i vratio mi je kroz prozor, a druga je nestala nešto kasnije i otkotrljala se u nepoznatom pravcu.
Njegov radio je, otkako ga imam, imao manu da ne pamti dokle je stigao, tako da sam svaki CD slušala uvjek ispočetka, a i radio-stanice sam morala svaki put tražiti iznova. To je dovelo dotle, da sam na svakom albumu znala koja je pjesma koji broj, a traženje radio stanica naslijepo je dovedeno do savršenstva. Juče je ničim izazvan nastavio na 12. pjesmi. Grize ma savjest, možda sam ipak prenaglila sa tom Toyotom…
O energetskim strujanjima počela sam misliti kada sam dobila novog šefa i primjetila nadasve čudnu situaciju. Počela sam, naime, svakog popodneva dolaziti kući smorena. Selektivnim razmišljanjem o tom stanju, došla sam do zaključka da je moj šef usisivač moje energije. Pri svemu tome čovjek mi ništa ne radi. Sjedi u svojoj kancelariji i jedno 3 puta mi se obrati u toku dana. Ta obraćanja su očigledno dovoljna da me iscrpe. Nakon što sam došla do te spoznaje, obratim pažnju i na ostale kolege i istog trenutka steknem dojam da je i njihova energija potpuno usisana. Svi šute, i jedva nešto. Kako nam nedostaje energije, tako su i naši međusobni kontakti oslabili. Odemo mi svi na kafu, kao i prije dolaska novog šefa, ali sada uglavnom svako gleda u svom pravcu. To ide dotle, da nam je po završetku radnog vremena mrsko da ustanemo i odemo kući.
E, tako sam se ja juče, nakon što sam se jedva nakanila da završim sa radnim danom, povetila energiji. Sjetila sam se, kako sam se, kada sam bila vrlo mala, prvi put suočila sa činjenicom da će moji mama i tata ostariti i umrijeti. A i ja. Onda sam tako ležala i plakala i skontala, da mi ustvari ne umremo, nego da će se uvjek pojaviti neka ja. Dakle, ja ću biti ja i u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu. To otprilike dođe kao neka utješna spoznaja o reinkarnaciji u dječijoj glavi.
Ukoliko to evo povežem sa mojim jučerašnjim razmišljanjima o energiji, dođem na ideju, da smo mi ustvari neke energetske lopte koje kruže univerzumom u tijelima. Te lopte su različite jačine i veličine, tako da od neke ispadne Napoleon, Hitler, Fatmir Alispahić, a od neke obični čovjek, kao što sam na primjer ja. Te enrgetske čestice se isto tako različito uvezuju i raspoređuju i prave naše DNK lančiće, pa nas to čini različitima. Do nas je, kako ćemo njegovati našu energiju. Neke energije imaju rasporede čestica koji se podudaraju i privlače, pa tako nađemo prijatelje, tako se i naložimo…, a neke se opet nikako ne privlače, pa nam puno ljudi ostane izvan energetskog dometa. Naša energija se također mijenja i prilagođava različitim intenzitetom i brzinom, a to opet dovede do neke tačke u promjeni njene strukture, kada prestanemo biti kompatibilni sa nekim drugim energijama. Tada se razilazimo od drugih ljudi. Neke promjene dovedu dotle, da te energije uopšte ne možemo tolerisati u svojoj blizini.
I da ne palamudim dalje, ja evo živim sa svojom energijom, njegujem je, kvalitetno je hranim i pojavi se neko sa kime ona nije kompatibilna, ali sa čijom energijom sticajem okolnosti moram provoditi 8 sati dnevno. I šta se dešava? Čovjek me potpuno smori. To je vrlo loše za moju jadnu energiju, koja je ionako izložena raznim frustracijama.
Ne mora se ovo ni zvati energija…Može bilo kakvo drugo ime…
I znam da ovo moje saznanje postoji, dolazilo mi je u više navrata u segmentima do pažnje, i nije me posebno interesovalo, tek sada sam to posložila. Mislim, ima neke logike. Možda da malo proguglam?
