la cucaracha

Dobar dan želim

11.03.2010.

Ljudi samoće 13

Senada je tiho pritvorila vrata i izašla na hodnik. Ostavila ih je za svaki slučaj nekoliko centimetara otvorenim. Kada se osvrnula, shvatila je da se nalazi tačno na polovini. Iza nje su bila zatvorena i lagano pritvorena vrata, a ispred nje su se nizala otvorena. Zakoračila je u sljedeću prostoriju.

19.02.2010.

Ljudi samoće 12

Senada je sjedila i razmišljala. Neprestano je kružila i vraćala se uvjek istoj i već ofucanoj polaznoj tačci: “I prijateljstvo i ljubav i brak i poslovne i kolegijalne i familijarne i roditeljske veze su kao biljke. Treba ih zalijevati. Koliko ponudiš i daš toliko ćeš i zauzvrat dobiti. “

Onda je odlučila da više neće pružati ruku.

18.02.2010.

Držim palčeve danas

Otprilike u ovo doba prije tačno 17 godina nađoh se ne svojom voljom u Berlinu, u koga se na prvi pogled sad’ već svojom voljom i zaljubih. I već drugi dan nakon tog ljubavnog bljeska, šetam ja tako Kurfurstendammom, pa dole prema Zoologischer Gartenu, ma ne hodam, nego sve lebdim od nekakve lakoće, i odjednom se nađem ispred neke zgrade na kojoj je pisalo ZOO PALAST, a ispred nje crveni tepih. Izlaze neki ljudi iz limuzina, škljocaju aparati, publika aplaudira, među njima i ja, dijete iz rata u zemlji čuda u sred filmskog festivala.

Vrijeme prolazi, ja već odavno nisam tamo i umjesto slike, u novčaniku još uvjek nosim izrezanu stranicu iz telefonskog imenika za 1995. godinu, na kojoj je moje ime pored broja 030 -897 89 26

Nego kanda malo odlutah… da se vratim onom radi čega sam ovdje i šta sam zapravo danas hotjela rijet: “Malo vas je, malo vas je pi....!”

P.S. Što je meni onaj Leon Lučev dooobaaaar!

10.02.2010.

Da ostane zabilježeno

Juče sam bila na premijeri filma, kojega sam već dugo željela gledati. Kada sam sjela u kino-salu i u publici ugledala glavnog glumca, 5 minuta prije početka projekcije sam se sjetila da sam ga već gledala pretprošloga ljeta... gospodnjega.


Stariji postovi