la cucaracha

Dobar dan želim

04.02.2015.

Šare

Nježno sam prelazila prstom po baršunastoj šari tapete, koja se izvijala i opet uvijala praveći oblike koji su se nadovezivali jedan na drugi. Kada bih nastavila pratiti putanju šare mogla bih prstom doći do poda ili plafona, ali vukla sam linije u lijevo dokle sam mogla dosegnuti bez pomjeranja sa mjesta, pa nazad. I tako nekoliko puta.
Danas, malo ranije na poslu, dok sam udubljena u brojke studirala bilans stanja i uspjeha firme, i bezuspješno se mučila razmišljanjem kako da u korist poslodavca namaknem nešto čega nema, dobila sam vijest o smrti jedne poznanice, sa kojom nisam bila naročito bliska, ali sam sticajima raznih okolnosti ponekad direktno ili indirektno kontaktirala sa njom. Ispalo je da je imala rak, nešto višeod 40 godina i dvoje djece. Bila sam melanholična zbog osjećaja blizine nečijem kraju.

-   Koliko sam puta u toku dana, sedmice, mjeseca, godine, decenije… izgovorila „jedva čekam“?! Želim da nešto, u čemu sam trenutno, prođe i da nastupi nešto drugo, a to drugo će opet, ili trajati prekratko da stvarno uživam u njemu, ili ću se na njega toliko navići, da ću početi jedva čekati nešto drugo. Kada bih bila u stanju da saberem vrijeme koje sam tek tako otaljala, jedva čekajući da prođe, sigurno bih na nivou prosječnog životnog vijeka došla do zapanjujućeg broja mjeseci, možda i godina. „ rekla sam Amiru jednom prilikom, želeći da u meni vidi ženu sklonu razmišljanju.
-   Da nešto nismo jedva čekali, vječno bi ostali na jednom mjestu bez sile koja bi nas vukla naprijed, ali to sabiranje izgubljenog vremena, propuštenih prilika, popušenih cigareta, promašenih ljudi u životu, potrošenih para i ostaloga, prilično je besmisleno. Ne treba ga raditi!- odgovorio je ravnopravno i pogledao iza moga ramena.

Povlačeći prstom po šari na zidu pogledala sam svoj odraz u prozoru i zaključila da još uvjek izgledam zdravo i da trenutno nemam razloga za brigu. Spustila sam ruku na svoje grudi i sa radošću opipala da u njihovoj dubini nema nikakvih grudvica ni izraslina i da je moja koža još uvjek meka i napeta. Prešla sam jagodicama prstiju preko svojih bedara nabirući crvene cvjetove na svojoj haljini.
Sljedeće, na šta sam pomislila, je bilo, da je život samo jedan i svakako kratak. Navala zadovoljstva što još uvjek živim iznenada me je svu ispunila. Izvila sam usne u samozadovljni osmjeh i dalje se gledajući u prozorskom oknu. “Ovako ću mu se sljedeći put nasmijati” pomislih, i namignuh samoj sebi. “Ludo jedna!” promrmljah i glasno se nasmijah dok sam se naginjala prema pepeljari i gasila cigaretu.
05.06.2012.

Ljudi samoće 19

Dok je odmotavala celofan sa knjige, koja je netom izašla iz štamparije, Senada se osjećala kao na svadbi najbolje drugarice, koja se na romantičnoj plaži u vodi do koljena udaje za muškarca iz snova. Sretna zbog nje i tužna zbog sebe. Rekli su joj da ne treba gledati u priošlost i nebrojene propuštene prilike, koje su joj se godinama redale ispred nosa, a ona ih pakosno ignorisala zbog vlastite lijenosti, nego da viri u budućnost, pa je tako i činila. Držala je u ruci komad duše drage osobe. Prevrtala je omot i listala unutrašnjost, trudeći se da ne uhvati nit pripovijetke i tako sebi ne pokvari užitak čitanja. Zaustavila se na bilješci o piscu i klimala glavom, odobravajući tako istinitost poznatih činjenica. Datum i mjesto rođenja, škola, fakultet, nagrade… sve su prošle skupa. Onda se vratila na naslovnu stranicu i zakoračila prstima u početak.

SOLEDAD

Nisam najpametnija. Ni naročito odvažna. Nestrpljiva sam. Nisam ni neka ljepota, a ni posebno skromna. Ni najodanija. Zato ću otvoriti jedan novi dokument u wordu. I početi da pišem. Malo iz inata, a malo zbog viška slobodnog vremena. A malo da bih sebi dokazala da nešto jesam. Nazvaću ga Samoća.

Našminkala sam se i nalakirala nokte. Žena sam i želim se svidjeti svom dokumentu. Flertovaću sa njim mjesecima, možda i godinama. Naš koitus će se odvijati u štampariji. Naravno, uz puno uvažavanje svih specifičnosti spolova. Ja ću zamišljati nježne poljupce i ležanje na njegovim grudima, a on će zamišljati kako se igra sa mojim bradavicama na bezbroj načina. Sinergija na putu ka dostizanju ultimativne ljubavi iza koje ne postoji više ništa.

Promocija će da bude višestruki orgazam. “Hvala svima (uglavnom mojoj užoj, i srećom mnogobrojnoj, familiji i prijateljima) koji su došli da me podrže u ovom za mene jako važnom trenutku, hvala mom prijatelju Izdavaču, bez čije pomoći (i činjenice da smo prijatelji) ovaj projekat nikada ne bi bio realizovan, hvala nekom muškarcu u publici, jer …postoji. Hvala svima koji su me bilo direktno ili indirektno svojim nekada i nesvjesnim postupcima inspirisali da napišem priču o tome kako smo sami jedni pored drugih.”

Na dan kada sam odlučila da pišem dobila sam menstruaciju. Na svjetskom fudbalskom prvenstvu u Južnoj Africi Portugal je sa 7:0 rasturio Sjevernu Koreju. Milorad Dodik je izjavio kako “stav Republike Srpske o vojnoj imovini neće promjeniti nikakvo pismo Hilary Clinton”, džaba ga je pisala. Mediji su javili i kako je neki francuski zatvorenik ubio svoga cimera iz ćelije i greškom pojeo njegova pluća. Greškom, jer je njegova prvobitna namjera bila da mu pojede srce, ali kada ga je razrezao i otvorio, od tog silnog mesa i krvi nije prepoznao srce, pa se metodom slučajnog odabira mašio pluća. Za nadati se, da je taj jadnik barem bio pušač. Toga dana je u Danskoj uginuo kit nasukan u fjordu, a jedna moja draga prijateljica je završila posao u Sarajevu, oprostila se od nas, i krenula put New Yorka. Mislila sam da ću zaplakati na rastanku, ali sam toliko sebično bila ushićena svojom odlukom da pišem, da je najtužnije što sam uspjela napraviti, bilo da razvučem usne u blago sjetan osmjeh.

Imam plan i spremna sam na sve. Razgolitiću se potpuno pred rodbinom, komšilukom i neprijateljima, pravdaću se vječno svojim likovima da je svaka sličnost slučajna i da se radi o običnoj fikciji, a sve samo da osjetim onaj šušak papirnih stranica pod jagodicama prstiju na kojima stoji moje ime. Jedno je sigurno: olovke zataknute za uho usrdno ću za vrijeme dok se budem bavila pisanjem moliti svoje muze da me u mom zanosu ni jednog jedinog trenutka ne prupitaju: “A koga bi to sve što pišeš uopšte moglo zanimati?”

20.03.2012.

Ljudi samoće 18

„Ova žena je do prije neki dan bila sva moja!“ – pomislio je dok ju je gledao kako se približava.

 *

Jutros je ponovo ustao iz kreveta sa idejom da bi bilo bolje ni ne probuditi se. Popio je svoju jutarnju dozu Zolofta i pristavio kafu. Onda je pušio jednu za drugom razmišljajući kuda da krene. Pred sobom je imao svo vrijeme svijeta sa kojim nije znao šta da započne. Možda bi i znao, kada bi imao samo malo snage da se posloži. A posložiti sebe bilo je već godinama jedino što je želio. Na koju god stranu da se okretao, pred njim su se dizali zidovi. U ratu je bilo drugačije, ljepše. Sve je imalo svoj smisao. Neprijatelj je bio neprijatelj, metak je predstavljao metak, blato je bilo blato, mrtvi su bili mrtvi, proboj je značilo proboj. Otkako je rat završio, on evo pokušava pronaći smisao u najbanalnijim stvarima oko sebe, i ne nalazi ga niučemu. Ni u Senadi nije vidio nikakvoga smisla. Pojavila se u njegovom životu iz čista mira. Niti je prizivao, niti priželjkivao. Stvorila se tu i počela svojom voljom da ga voli. Onda, kada je njena ljubav počela zahtjevati bilo kakav trud, jednostavno ju je odsjekao od sebe. Poput malignog tkiva.

Otpuhnuo je dim, a potom uzeo telefon i otipkao poruku “Jesi li za kafu?” *

“Opet izgleda loše!” pomislila je Senada brižno dok mu se približavala.

*

Zidovi bečkog Stephansdoma su mijenjali boju u skladu sa vremenskim prilikama. Kada je vrijeme bilo tmurno, bili su skoro crni, a ako bi ih pak iz vana obasjavalo sunce, nihova boja je bila prijateljski siva. Svaki put kada bi se našla u njegovoj blizini, bilo da je vrijeme bilo vedro ili oblačno, Senada bi prateći rijeke turista ušla unutra, i tek tada bi se sjetila da je tamo već bila i da je tu mjesto gdje ljudi zažele želju i zapale svijeću. I ona je to učinila već nekoliko puta. Želja je uvjek bilo mnogo, a svijeća samo jedna. Mogla ih je doduše upaliti i nekoliko, ali onda bi to bilo besmisleno poput zamišljanja želja pri beskrajnim otvaranjima pasijansa u ratu. U kutiju pored stalka ubacila bi 70 centi, i dok bi posezala za svjećicom, u glavi je oblikovala svoju želju tako da bude kratka, jasna i da njome obuhvati sve.

Prije nekoliko mjeseci Senada je u Beču ponovo pružila ruku za svjećom, ali prije nego što je sklopila oči, da pod svojim kapcima zamisli novu formulaciju još jedne opšte želje, kroz trepavice se sebično uvuklo “da volim!”.

Iz crkve je izašla sa grižnjom savjesti, koju je ublažila mišlju kako to svakako i nije njena bogomolja.

14.02.2012.

U čekanju nečega

Prva jutarnja kafa mi se udvara svojim mirisom. Primjećujem je samo periferijom čula i gledajući kroz prozor mislim o tome koliko sam mala pred silom prirode. Ta činjenica me puni strahopoštovanjem. Već za mjesec-dva staviću u isto vrijeme ovu istu džezvicu pred sebe, samo metar dalje odavde - na balkonu i neću se ni sjećati kako je jedino što sam jutros mogla vidjeti kroz prozor bila siva bjelina.

Bojim se da je letargija preblaga riječ za ovo moje stanje. Na stolu ispred mene je otvorena „Knjiga o Uni“. Uz sav svoj mlohavi trud ne polazi mi za rukom da pred svojim očima vizualiziram zelenilo rijeke. Ni pisac se ne trudi. Čitam o gađenju i lijepo se uklapa u moj mentalni ambijent. Neke rečenice me bole. Zamišljam kako ih je tek bilo teško napisati.

Bez imalo volje ustajem od stola i oblačim se. Najveselija boja na meni je crna. Crveni lak na noktima nisam ni primjetila, ne sjećam se odakle se tu stvorio.

Dok se probijam do posla ponavlajm u sebi mantru „proći će, proći će, proći će“. Uzalud. Imam osjećaj da će zauvjek ostati ovako.


Stariji postovi