la cucaracha

Senada je tiho pritvorila vrata i izašla na hodnik. Ostavila ih je za svaki slučaj nekoliko centimetara otvorenim. Kada se osvrnula, shvatila je da se nalazi tačno na polovini. Iza nje su bila zatvorena i lagano pritvorena vrata, a ispred nje su se nizala otvorena. Zakoračila je u sljedeću prostoriju.

Senada je sjedila i razmišljala. Neprestano je kružila i vraćala se uvjek istoj i već ofucanoj polaznoj tačci: “I prijateljstvo i ljubav i brak i poslovne i kolegijalne i familijarne i roditeljske veze su kao biljke. Treba ih zalijevati. Koliko ponudiš i daš toliko ćeš i zauzvrat dobiti. “

Onda je odlučila da više neće pružati ruku.

Otprilike u ovo doba prije tačno 17 godina nađoh se ne svojom voljom u Berlinu, u koga se na prvi pogled sad’ već svojom voljom i zaljubih. I već drugi dan nakon tog ljubavnog bljeska, šetam ja tako Kurfurstendammom, pa dole prema Zoologischer Gartenu, ma ne hodam, nego sve lebdim od nekakve lakoće, i odjednom se nađem ispred neke zgrade na kojoj je pisalo ZOO PALAST, a ispred nje crveni tepih. Izlaze neki ljudi iz limuzina, škljocaju aparati, publika aplaudira, među njima i ja, dijete iz rata u zemlji čuda u sred filmskog festivala.

Vrijeme prolazi, ja već odavno nisam tamo i umjesto slike, u novčaniku još uvjek nosim izrezanu stranicu iz telefonskog imenika za 1995. godinu, na kojoj je moje ime pored broja 030 -897 89 26

Nego kanda malo odlutah… da se vratim onom radi čega sam ovdje i šta sam zapravo danas hotjela rijet: “Malo vas je, malo vas je pi....!”

P.S. Što je meni onaj Leon Lučev dooobaaaar!

Juče sam bila na premijeri filma, kojega sam već dugo željela gledati. Kada sam sjela u kino-salu i u publici ugledala glavnog glumca, 5 minuta prije početka projekcije sam se sjetila da sam ga već gledala pretprošloga ljeta... gospodnjega.