la cucaracha

Dobar dan želim

20.03.2012.

Ljudi samoće 18

„Ova žena je do prije neki dan bila sva moja!“ – pomislio je dok ju je gledao kako se približava.

 *

Jutros je ponovo ustao iz kreveta sa idejom da bi bilo bolje ni ne probuditi se. Popio je svoju jutarnju dozu Zolofta i pristavio kafu. Onda je pušio jednu za drugom razmišljajući kuda da krene. Pred sobom je imao svo vrijeme svijeta sa kojim nije znao šta da započne. Možda bi i znao, kada bi imao samo malo snage da se posloži. A posložiti sebe bilo je već godinama jedino što je želio. Na koju god stranu da se okretao, pred njim su se dizali zidovi. U ratu je bilo drugačije, ljepše. Sve je imalo svoj smisao. Neprijatelj je bio neprijatelj, metak je predstavljao metak, blato je bilo blato, mrtvi su bili mrtvi, proboj je značilo proboj. Otkako je rat završio, on evo pokušava pronaći smisao u najbanalnijim stvarima oko sebe, i ne nalazi ga niučemu. Ni u Senadi nije vidio nikakvoga smisla. Pojavila se u njegovom životu iz čista mira. Niti je prizivao, niti priželjkivao. Stvorila se tu i počela svojom voljom da ga voli. Onda, kada je njena ljubav počela zahtjevati bilo kakav trud, jednostavno ju je odsjekao od sebe. Poput malignog tkiva.

Otpuhnuo je dim, a potom uzeo telefon i otipkao poruku “Jesi li za kafu?” *

“Opet izgleda loše!” pomislila je Senada brižno dok mu se približavala.

*

Zidovi bečkog Stephansdoma su mijenjali boju u skladu sa vremenskim prilikama. Kada je vrijeme bilo tmurno, bili su skoro crni, a ako bi ih pak iz vana obasjavalo sunce, nihova boja je bila prijateljski siva. Svaki put kada bi se našla u njegovoj blizini, bilo da je vrijeme bilo vedro ili oblačno, Senada bi prateći rijeke turista ušla unutra, i tek tada bi se sjetila da je tamo već bila i da je tu mjesto gdje ljudi zažele želju i zapale svijeću. I ona je to učinila već nekoliko puta. Želja je uvjek bilo mnogo, a svijeća samo jedna. Mogla ih je doduše upaliti i nekoliko, ali onda bi to bilo besmisleno poput zamišljanja želja pri beskrajnim otvaranjima pasijansa u ratu. U kutiju pored stalka ubacila bi 70 centi, i dok bi posezala za svjećicom, u glavi je oblikovala svoju želju tako da bude kratka, jasna i da njome obuhvati sve.

Prije nekoliko mjeseci Senada je u Beču ponovo pružila ruku za svjećom, ali prije nego što je sklopila oči, da pod svojim kapcima zamisli novu formulaciju još jedne opšte želje, kroz trepavice se sebično uvuklo “da volim!”.

Iz crkve je izašla sa grižnjom savjesti, koju je ublažila mišlju kako to svakako i nije njena bogomolja.