la cucaracha

Dobar dan želim

04.02.2015.

Šare

Nježno sam prelazila prstom po baršunastoj šari tapete, koja se izvijala i opet uvijala praveći oblike koji su se nadovezivali jedan na drugi. Kada bih nastavila pratiti putanju šare mogla bih prstom doći do poda ili plafona, ali vukla sam linije u lijevo dokle sam mogla dosegnuti bez pomjeranja sa mjesta, pa nazad. I tako nekoliko puta.
Danas, malo ranije na poslu, dok sam udubljena u brojke studirala bilans stanja i uspjeha firme, i bezuspješno se mučila razmišljanjem kako da u korist poslodavca namaknem nešto čega nema, dobila sam vijest o smrti jedne poznanice, sa kojom nisam bila naročito bliska, ali sam sticajima raznih okolnosti ponekad direktno ili indirektno kontaktirala sa njom. Ispalo je da je imala rak, nešto višeod 40 godina i dvoje djece. Bila sam melanholična zbog osjećaja blizine nečijem kraju.

-   Koliko sam puta u toku dana, sedmice, mjeseca, godine, decenije… izgovorila „jedva čekam“?! Želim da nešto, u čemu sam trenutno, prođe i da nastupi nešto drugo, a to drugo će opet, ili trajati prekratko da stvarno uživam u njemu, ili ću se na njega toliko navići, da ću početi jedva čekati nešto drugo. Kada bih bila u stanju da saberem vrijeme koje sam tek tako otaljala, jedva čekajući da prođe, sigurno bih na nivou prosječnog životnog vijeka došla do zapanjujućeg broja mjeseci, možda i godina. „ rekla sam Amiru jednom prilikom, želeći da u meni vidi ženu sklonu razmišljanju.
-   Da nešto nismo jedva čekali, vječno bi ostali na jednom mjestu bez sile koja bi nas vukla naprijed, ali to sabiranje izgubljenog vremena, propuštenih prilika, popušenih cigareta, promašenih ljudi u životu, potrošenih para i ostaloga, prilično je besmisleno. Ne treba ga raditi!- odgovorio je ravnopravno i pogledao iza moga ramena.

Povlačeći prstom po šari na zidu pogledala sam svoj odraz u prozoru i zaključila da još uvjek izgledam zdravo i da trenutno nemam razloga za brigu. Spustila sam ruku na svoje grudi i sa radošću opipala da u njihovoj dubini nema nikakvih grudvica ni izraslina i da je moja koža još uvjek meka i napeta. Prešla sam jagodicama prstiju preko svojih bedara nabirući crvene cvjetove na svojoj haljini.
Sljedeće, na šta sam pomislila, je bilo, da je život samo jedan i svakako kratak. Navala zadovoljstva što još uvjek živim iznenada me je svu ispunila. Izvila sam usne u samozadovljni osmjeh i dalje se gledajući u prozorskom oknu. “Ovako ću mu se sljedeći put nasmijati” pomislih, i namignuh samoj sebi. “Ludo jedna!” promrmljah i glasno se nasmijah dok sam se naginjala prema pepeljari i gasila cigaretu.