beats by dre cheap

Ljudi samoće 19

Dok je odmotavala celofan sa knjige, koja je netom izašla iz štamparije, Senada se osjećala kao na svadbi najbolje drugarice, koja se na romantičnoj plaži u vodi do koljena udaje za muškarca iz snova. Sretna zbog nje i tužna zbog sebe. Rekli su joj da ne treba gledati u priošlost i nebrojene propuštene prilike, koje su joj se godinama redale ispred nosa, a ona ih pakosno ignorisala zbog vlastite lijenosti, nego da viri u budućnost, pa je tako i činila. Držala je u ruci komad duše drage osobe. Prevrtala je omot i listala unutrašnjost, trudeći se da ne uhvati nit pripovijetke i tako sebi ne pokvari užitak čitanja. Zaustavila se na bilješci o piscu i klimala glavom, odobravajući tako istinitost poznatih činjenica. Datum i mjesto rođenja, škola, fakultet, nagrade… sve su prošle skupa. Onda se vratila na naslovnu stranicu i zakoračila prstima u početak.

SOLEDAD

Nisam najpametnija. Ni naročito odvažna. Nestrpljiva sam. Nisam ni neka ljepota, a ni posebno skromna. Ni najodanija. Zato ću otvoriti jedan novi dokument u wordu. I početi da pišem. Malo iz inata, a malo zbog viška slobodnog vremena. A malo da bih sebi dokazala da nešto jesam. Nazvaću ga Samoća.

Našminkala sam se i nalakirala nokte. Žena sam i želim se svidjeti svom dokumentu. Flertovaću sa njim mjesecima, možda i godinama. Naš koitus će se odvijati u štampariji. Naravno, uz puno uvažavanje svih specifičnosti spolova. Ja ću zamišljati nježne poljupce i ležanje na njegovim grudima, a on će zamišljati kako se igra sa mojim bradavicama na bezbroj načina. Sinergija na putu ka dostizanju ultimativne ljubavi iza koje ne postoji više ništa.

Promocija će da bude višestruki orgazam. “Hvala svima (uglavnom mojoj užoj, i srećom mnogobrojnoj, familiji i prijateljima) koji su došli da me podrže u ovom za mene jako važnom trenutku, hvala mom prijatelju Izdavaču, bez čije pomoći (i činjenice da smo prijatelji) ovaj projekat nikada ne bi bio realizovan, hvala nekom muškarcu u publici, jer …postoji. Hvala svima koji su me bilo direktno ili indirektno svojim nekada i nesvjesnim postupcima inspirisali da napišem priču o tome kako smo sami jedni pored drugih.”

Na dan kada sam odlučila da pišem dobila sam menstruaciju. Na svjetskom fudbalskom prvenstvu u Južnoj Africi Portugal je sa 7:0 rasturio Sjevernu Koreju. Milorad Dodik je izjavio kako “stav Republike Srpske o vojnoj imovini neće promjeniti nikakvo pismo Hilary Clinton”, džaba ga je pisala. Mediji su javili i kako je neki francuski zatvorenik ubio svoga cimera iz ćelije i greškom pojeo njegova pluća. Greškom, jer je njegova prvobitna namjera bila da mu pojede srce, ali kada ga je razrezao i otvorio, od tog silnog mesa i krvi nije prepoznao srce, pa se metodom slučajnog odabira mašio pluća. Za nadati se, da je taj jadnik barem bio pušač. Toga dana je u Danskoj uginuo kit nasukan u fjordu, a jedna moja draga prijateljica je završila posao u Sarajevu, oprostila se od nas, i krenula put New Yorka. Mislila sam da ću zaplakati na rastanku, ali sam toliko sebično bila ushićena svojom odlukom da pišem, da je najtužnije što sam uspjela napraviti, bilo da razvučem usne u blago sjetan osmjeh.

Imam plan i spremna sam na sve. Razgolitiću se potpuno pred rodbinom, komšilukom i neprijateljima, pravdaću se vječno svojim likovima da je svaka sličnost slučajna i da se radi o običnoj fikciji, a sve samo da osjetim onaj šušak papirnih stranica pod jagodicama prstiju na kojima stoji moje ime. Jedno je sigurno: olovke zataknute za uho usrdno ću za vrijeme dok se budem bavila pisanjem moliti svoje muze da me u mom zanosu ni jednog jedinog trenutka ne prupitaju: “A koga bi to sve što pišeš uopšte moglo zanimati?”

la cucaracha
http://kokaracha.blogger.ba
05/06/2012 14:39